Ugledna sarajevska Stara dama počela je ispisivati listove svoje životne knjige davne 1879. godine. Od tada su između njenih zidova mnogi provodili svoje srednjoškolske dane, a tačno 134 godine nakon njenog rođenja došao je moj red da je ponosno svojatam.

Sjećam se da sam još kao dvanaestogodišnjakinja šetala gradom i zaustavila se ispred zgrade u Gimnazijskoj ulici. Izgledala je tako velika, jaka i neustrašiva, a ipak tako otmjena i kao da je imala dušu, baš poput prave dame, pa to odmah opravda njen nadimak. Neko od prisutnih mi reče da je ona najstarija srednja škola u Bosni i Hercegovini i od tog trenutka sam bila sigurna da ću koračati njenim hodnicima. Tako je i bilo, nekoliko godina kasnije sam postala prvogimnazijalka. Istina, izbor nije jednostavan i to je prva odluka u nizu mnogih životnih koje će uslijediti. Šta izabrati, a ne pogriješiti? Biti na ovoj raskrsnici jednom četrnaestogodišnjaku često se čini kao jedna od najtežih situacija u kojoj se mogao naći. Nekako sam bila uvjerena da je pohađati uglednu Prvu gimnaziju vrijedno „vozarenja" satima dnevno, ustajanja dva sata ranije od mojih drugara i učenja u tramvaju. Tada sam vjerovala u to, a sada sam potpuno sigurna da jeste. Ne bi imalo smisla da sada, nakon pune četiri godine i bezbroj lijepih trenutaka provedenih u Prvoj gimnaziji, nabrajam trenutak po trenutak, uspomenu po uspomenu, jer ih je zaista jako mnogo. Reći ću vam da nema većeg ponosa nego biti domaćin naše tradicionalne Gimnazijade i u svojoj školi ugostiti učenike iz svih sarajevskih gimnazija, a za vrijeme priprema za predstavljanje prvačića vežu me najljepša sjećanja. Nezaboravnim iskustvima poput razmjene učenika, izleta, ekskurzije više ne znam ni broj, a zadovoljstvo prilikom organiziranja humanitarnih akcija, turnira, različitih projekata i aktivnosti se ne da opisati. Reći ću vam da ćete u svakom od zaposlenika ove škole pronaći roditelja, prijatelja, a onda i odličnog profesora. Dobit ćete priliku, oslonac, moći ćete biti upravo ono što jeste i u tome biti najbolji. Dok naviru sjećanja zaključih da mi nijedan dan proveden u ovoj školi nije prošao bez smijeha i da sam uprkos svim školskim nedaćama uvijek iznova sa nestrpljenjem čekala da pređem most na Drveniji i zakoračim u dvore Stare dame. Reći ću vam i da ćete između njenih zidova osjetiti i prepoznati ljubav, prijateljstvo i podršku, a ja sam uvjerena da za jednog čovjeka ne postoji veće bogatstvo. Čudno kako škola može izazvati ovakve emocije, pomišljate već sigurno. Čini vam se nevjerovatno, ali je istina. Postoji tako, jedna zgrada u srcu Sarajeva koja pomjera granice i dokazuje da škola jeste drugi dom. Postoji moja Prva gimnazija.
Da se vratim na pitanje sa početka: „Šta izabrati, a ne pogriješiti?" Izabrala sam, a sada, nakon četiri godine, znam da nisam pogriješila, mada sam toga uvijek bila svjesna. Znam da ću se svaki put zaustaviti ispred moje Stare dame, slike će se u glavi već redati, a na licu će biti nacrtan osmijeh. Hvala ti, Prva gimnazijo, što bi moj prvi izbor uvijek bila Prva.
Aida Osmanagić, IVc

SPOMENICA

MONOGRAFIJA

 O ŠKOLI