X7VIYb0Cp-fDZdV8Fw3ov9Y2V2dVi1OjdjAbEH4SIWNAJ_NdwxnSio3eLor3txY_16kzEmCHbThg0fJIkiDpcy2cqsUrFn4w2wK0rXfByDOAAKKHofXo5myb1QWTVks6eB47ngfmBzLfIWbIsbRWNFaeqaJI37xbgGPvqaeEOSTCsceXH6IeSyocp8iQ18TK5cJfG8AxbpKXGnYJg_JLMIHu9lxYv5YOQPC1vxYH5HiDZb9Zb3MdBSeOne85pQ29WuoNeW_4HcLt-OZle-9s6wthtW2ttCI8TJwEPu1QzrFA9DrWjWOPjvAQAHKGDwvkl8NhMAqhF7c_FJ8ON0FfRORjqo_eZ3lRinW1z8lQM_um52f069HDn7UB2r1XDLRpVoWfzSbSVmYAGnmiAh_yujm7gN7Zm6knEu0cZHm_32NFMTn4azjet-SZ9NncIapXQleOehm5LNTVp5yXijk74KyqDvYRFJXCdx9V6-mlfEFflLJbYLYCoyWGG3FNHyrZIf0lAowjRSeALuMhB-mWR6uAim1NgUh9MLoiTZ-KzmPSXvnbgV2OqJonCL7Cw3x273bKcZSl60atPIJ43Fv-DkGnF8UauvrqutirH94vhMgCH1Jw5KLM2f9fdhyXKU7GJpdcbAD_YGfJ2Zog5Z_raSU9z9l35b2qQyLCeNfL9YxAw4SSDoIt01VgY8vJ_Dx12h0PoTgHqpVj_Qqwqf_3_QeOxy7f7WW56n0myGNn6Y0ChbSTcMU5uBY=w986-h657-noNakon obavljenog literarnog konkursa u pisanju proznih i poetskih radova na novu svih odjeljenja škole, a povodom Dana škole, ovom prilikom objavljujemo šest najboljih!

Čestitamo svim učenicima koji su učestvovali i poslali radove, a posebno učenicima čiji radovi su pobjednički! Ukupno ih je šest.

Počinjemo sa radom učenice Ia odjeljenja, Sajre Kustura. Bravo!

 

"Kroz hodnike Prve gimnazije"

 

U očima mnogih malih đaka škola je mjesto strave i užasa. Svi ti brojevi, geometrijski znakovi, slova latinice, ili još gore, ćirilice, kojekakvi pojmovi, objašnjenja za još uvijek nepoznate stvari, smetaju glavicama djevojčica i dječaka željnih igre i nestašluka po svijetu zvanom Mašta. Još u šestoj godini nevoljno se djeca opraštaju od doma Bezbrižnosti i Zabave te idu u dom Nauke i Znanja. Za mene je škola od prvog razred osnovne jedan golemi kišobran koji me štiti od svake žestoke padavine. Od prvog razreda osnovne, do prvog razreda srednje, a nadam se i dalje, školski dani mi predstavljaju praznike kojima se iznimno radujem. Dobro, izuzev onih u kojima imam test iz matematike, fizike, hemije i slično. Ali, svi sati unutar škole bivaju protkani lijepim situacijama, ispisani najljepšim bojama prirode. Šteta je što mnogi dane mladosti zavole upravo onda kada oni postanu dio prošlosti.
Sarajevski tramvaji su uglavnom uvijek prepuni, ali toga dana nije bilo naročite gužve. Usplahirena i radoznala provjeravala sam papire za upis nakon svake stanice. Da li su previše šljokicaste ove naušnice? Kosu sam trebala svezati? Kako da se ponašam? Na koji način da odgovaram? Zar mi nije bolje stajala ona crvena majica?? Stotinu i devet pitanja prošlo mi je kroz glavu na putu Otoka- Drvenija. Pored svega, sat na ruci mi se pokvario. Naposlijetku kada sam stigla na Drveniju, udahnula sam duboko, zahvalila se Suncu što sija, fotografisala obasjanu Miljacku, te korake usmjerila ka Gimnazijalskoj ulici. Ušla sam u famoznu zgradu Prve gimnazije Sarajevo. Red nije bio veliki, što bješe glavni razlog da mi se čovjek sa portirnice, pretpostavljam domar škole, obrati: ,,Šta je tebi, k'o da si kod zubara pošla!" Dobar početak novog poglavlja života, zar ne? Iskreno sam se nasmijala, te ušla u muzej škole gdje me je dočekala moja sadašnja profesorica kulture religija Arijana i profesorica italijanskog Amela. Sasvim opušteno smo porazgovarale. Tada mi je na um pala ona misao:,,Ako zračiš sjajno je, ako mračiš tamno je", jer one su zaista sjajile i taj svoj sjaj jednim dijelom prenijele na mene. No, jedan papir mi je falio za upis. Mislim da bješe kopija rodnog lista... Sve strahove, samoispitivanja sa prvog nezvaničnog dana u novoj školi sam opet doživjela naredni dan. Veoma brzo, osvanuo je i prvi zvanični čas u školi. Objekat i ahritektura istoga mi se odveć dopadala. Specifični stubovi su mi dali dojam da se nalazim u nekom prahistorijskom dvorcu. Osjetio se neki poseban duh te građevine. Na trećem spratu nalazila se moja matična učionica. Sjela sam u prvu klupu sa novom frendicom. Posvuda oko mene su sjedili neznani likova, svako u svome dijelu univerzuma. Da počnem s tipičnim stereotipom- aaa zatim, na vrata je ušla nasmijana pokrivena žena u bojama Ljubavi, zvana Elma Dulić, i na moju neizmjernu sreću, profesorica bosanskog jezika i književnosti. Jedna od najvećih želja mi je bila da mi razrednica bude profesorica bosanskog. Nikada se univerzumu neću moći dovoljno zahvaliti na tome! Poslije tipičnog predstavljanja, prozivanja i svega onoga što već slijedi, u kabinet su ušle direktorica, zamjenica i pedagogica škole, veoma simpatične žene. Poslije nas je nova razrednica pojedinačno pitala čime se bavimo, šta volimo, zašto smo upisali ovu školu, što mi se odmah na početku dopalo. Da naglasim, nova razrednica nije imala sat na ruci. Da, veoma bitna informacija, uzimajući u obzir da je upravo mene par puta pitala koliko je sati, a ja bih joj svaki put dala pogrešnu povratnu informaciju nakon čega bi me krupnim očima veoma čudno i zabrinuto pogledala. Kao što na početku napisah, sat je bio pokvaren, a i kada je radio kasnio bi ili ja ne bih uspjela definisati koliko je tačno sati na sitnim kazaljkama. Za kraj našeg prvog susreta, opet me je nesvjesno pitala koliko je sati, nakon čega mi se dobronamjerno i poput djeteta iskreno nasmijala. Prvi mjesec protekao je sjajno. Svi profesori su djelovali kao divni ljudi. Odmah sam postala član geografske, fudbalske sekcije, Vijeća učenika, sekcije Prve pomoći... Profesor Damir Šabotić vodi literarno- novinarsku sekciju i veoma rado me je primio u istu, na moje veliko zadovoljstvo i čast. Posebnu pažnju mi je skrenuo profesor Oskar i, od prvog časa likovne kulture, on je postao jedno veliko sunce u tom objektu. Mnogo puta poslije bi stvari krenule po zlu, gubila bih orjentir... Velike dobro građene, našminkane djevojke i njihovi momci su svakodnevno prolazile hodnikom, a ja bih u svome odrazu ogledala još uvijek vidjela maleno dijete iz zemlje Snova. Profesor Oskar je uvijek znao i uvijek zna šta kazati kako bih se bolje osjećala, a naročito se radujem kada me uči nove pjesme, pripovjetke, priče, nastojeći da mi pomogne da svakoga dana sve bolje njegujem biljku ljubavi prema umjetnosti koja raste u meni. Profesorica Zijada nije posebna, ona je posebnost. Premda su mi časovi biologije poprilično dosadni, profesorica svojim predavanjem uspije da me malo privuče u taj svijet. Ne znam iz kojeg razloga, ali uvijek vidim toplinu u očima te žene. Apsolutno svaki čas nasmijana, vedra, predivno odjevena, sa svojim gardom, šalama, sa samim svojim postojanjem, postala je lik zbog kojeg sam zavoljela novu školu, kao i nju samu. Nakon prvog mjeseca, dobila sam prvu jedinicu i to iz historije. Profesorica Sanela mi je s merakom dala, kao i mogućnost da je ispravim. Ubrzo je ušla u spektar mojih najomiljenijih ljudi iz škole iz razloga jer sam, zahvaljujući njoj, odmah u novembru bila dio prve, pa zatim i druge školske priredbe, što je za mene od izuzetnog značaja. Kroz pripreme sa profesoricom Sanelom doživjela sam nezaboravne trenutke ispunjene velikim valovima radosti. Kada bi stvari krenule loše, znala je kako i meni i ostatku tima povratiti energiju i nacrtati smajlija na naše goropadne likove. Historija mi je uz predivnu profesoricu Sanelu postala jedan od omiljenih predmeta, a gimnazijalski dani zanimljiviji. Časovi kojima sam se od početka posebno radovala su časovi bosanskog jezika. Profesorica Elma za svaku lekciju zna da pronađe autentičan i privlačljiv način izvođenja nastavne jedinice. Kroz mnoge dijaloge, spoznala sam njene glavne karakteristike- karizmatičnost i neumorljivost. Bitna stvar koja se treba napomenuti jeste da se razrednica prema nama u školi ophodi kao majka. Uvijek je pored hiljadu obaveza slobodna za razgovor, spremna da s nama otvoreno popriča o svemu. Za to ide posebna zahvalnost. Ono što mi ,,najteže" pada, jeste što nas mnogo puta vodi u svetu kuću umjetnosti- pozorište, povezivajući gradivo s predstavom i šireći naše vidike. Uspjela sam se klimatizovati u novoj sredini, s novim ljudima. Razred mi je divan. Ne druže se svi sa svima, niti sam posebno ja druželjubiva prema svima, ali zajedno mi smo zaista dobar tim. Zajednica nije skup istih, već skupina različitih koji se dobro slažu. Mi se zbilja dobro slažemo, posebno u međusobnom pomaganju. Upoznala sam i profesore koji mi ne predaju kroz razne aktivnosti. Upoznala sam i druge učenike drugih, trećih i četvrtih razreda. Kroz školu prolaze različito odjeveni i raspoloženi ljudi i upravo taj spektar različitosti mi se dopada. Škola ne raspolaže posebno opremljenim učionicama, ali u svakoj učionici sjedi jedan nevidljivi pisac koji zapisuje svaku dogodoštinju. U svakoj učionici osjeti se duh posebnosti koji živi preko stotinu godina. Iza škole se nalazi i igralište Metalac gdje se održavala, i gdje će se ,nadam se, i dalje održavati Gimnazijada. Ukratko sam spomenula par najdražih profesora, par trenutaka iz prve školske godine koja još uvijek traje. Za kraj želim da kažem da se radujem svakoj novoj priredbi, manifestaciji, izložbi, literarnom konkursku, sportskom takmičenju, predavanju i svemu onome što ova škola pruža. Glavni cilj mi je da ostavim svoj trag i nakon završetka školovanja da moje ime stoji u imeniku onih koji su doprinjeli ovoj školi, gradu i kulturi ovoga vremena.
Šesti aprila mi je uvijek bio drag jer je tada Dan grada Sarajeva, a sada je to praznik i moje škole, iz kojeg razloga mi broj šest postaje jedan od najdražih brojeva. Iskreno se nadam da ću sljedeće godine opet pisati o ovoj posebnoj ustanovi opisivajući nove dogodištinje i neizbrisive trenutke pod euforijom priprema za ovaj veliki praznik. Čast mi je biti dio ove zbilja dobre priče.

Sajra Kustura, Ia
Sarajevo, 31.3.2020. godine

 

Sljedeći pobjednički rad napisala je učenica Id odjeljenja, Amina Bilalagić. Bravo!

 

"Mojoj Prvoj gimnaziji"

 

Evo odmiče već treća sedmica otkako je, pa skoro cijelim svijetom, zaharala sasvim naglo i neočekivano strašna vijest o nemani koja krade živote, koja nas je zaključala u domove i prisilila da buljimo u ekrane, od kojih su nas inače na razne moguće načine željeli udaljiti. Na poziv proljeća, koje sad kiti grad suncem i prvim cvijećem, mi odgovaramo samo tužnim uzdahom. I dok se trudimo da se naviknemo na ovakav život, neizbježan je strah koji se, mimo naše volje, usadi u srce, pa od njegovog ubrzanog lupanja podrhtava cijelo tijelo. A ipak, u ovim trenucima, bar meni vjetar u leđa daju sjećanja na moju školu i razloge zbog kojih sam baš nju upisala.
Prvog dana mog odlaska u novu školu, prošla sam pored svoje stare, u kojoj su ostale uspomene, dio mog djetinjstva i dio mene, i sjetnim pogledom oprostila sam se od nje, istovremeno željno iščekivajući da upoznam Gimnaziju. Na putu do Prve, čini mi se da sam od uzbuđenja preletjela sve ulice. Kad sam stala pred njenu zgradu, znam da sam pri ulazu pomislila: „Eh, sad sam i ja prvogimnazijalka!" Ušavši u školu, malo su me zbunile brojne stepenice i naizgled zamršen raspored učionica. Gledala sam gomilu djece kako pričaju, jure uz stepenice, ulaze i izlaze iz učionica sa velikom grajom, i potajno se nadala da ću i ja postati dio te vesele družine Prve gimnazije. Dok sam sjedala za klupu, razmišljala sam o tome kako su baš ovdje sjedile brojne poznate ličnosti naše Bosne. Možda je baš ovdje Ivo Andrić počeo sa pisanjem svojih neprevaziđenih djela, ili je možda Safvet-beg Bašagić ovdje osmislio svoju prvu pjesmu. Čemu je sve ova Gimnazija svjedočila! I eto, i ja imam tu čast da sjedim u njenim učionicama. Prošlo je čak jedno stoljeće njenog postojanja, a ona idalje odiše maldošću. Već dugi niz godina, profesori ove škole srdačno i kvalitetno podučavaju djecu, nesebično dijeleći svoje znanje, a prije svega uče ih da budu dobri ljudi. A njeni đaci na srcu nose vječan i neizbrisiv trag uspomena na nju. Za ovo malo vremena, u njoj sam stekla znanje kojim se ponosim, i s velikim osmijehom odgovaram kad me ko upita, da je moja škola Prva gimnazija. Mi, učenici, treba da nju sa svojim trudom i radom ojačamo, i tako da se odužimo njoj i profesorima.
Sada ona mudro šuti, i u tišini čuva i skriva dječije razgovore i tajne, dok pustim hodnicima idalje odzvanja školsko zvono i smijeh gimnazijalaca. Ona diše dušom svojih đaka, a bez njih sad je kao čovjek bez zraka. Pa ipak, u ovom vremenu kad smo prisiljeni biti u kućama, djeca ne oskudijevaju u znanju. Zajedničkim radom učenika i profesora uspjeva se realizirati kvalitetna nastava. Mada, svi smo se uželjeli odavno neviđene zgrade i boravka u njoj. Iako će ovo godišnjicu dočekati prazna, naše srce puno je sjećanjem na nju, i nećemo dopustiti zaboravu da otme godine mladosti, bezbrižnosti i sreće. A proći će i ovo, prešutjela je ona i gore stvari. Nadam se da će ubrzo opet oživjeti duša Prve gimnazije.

Amina Bilalagić Id

 

Sljedeći rad koji objavljujemo je rad učenika IIe odjeljenja, Ahmeda Salihovića. Bravo!

 

"Godišnjica moje škole"

 

Kažu da su sve godišnjice škole posebne, neobične, po nečemu ili nekome prepoznatljive. Tih dana kao rijeka naviru sjećanja na istorijat, vrijedne generacije koje su je pohađale, uspjehe koji su postignuti, hvale se aktivnosti koje su u toku, osobe koje ih provode i sa posebnim nadahnućem najavljuju novi uspjesi. Mlade snage, kojima i sam pripadam, objašnjavaju to jednostavno kao perfekt, prezent i futur škole u njenom najboljem izdanju. Mislim da je podsjećanje na njena najbolja izdanja i uspjehe, a zatim najava svijetle budućnosti, poželjno i neophodno zbog optimizma kojim trebamo zračiti i vjere u još bolje i ljepše sutra kojem trebamo stremiti.Posebno u ova nezgodna vremena kad se cio svijet bori sa epidemijom i problemima koje ona sa sobom donosi. Duboko poštujući tradiciju i uspjehe naše škole s ponosom ističemo da tako divna imena kao što su Stara dama, Velika gimnazija i Prva gimnazija mogu nositi samo one koje su jednostave prve među najboljim. Treba li kazati kako je u Italiji, s kojom se danas svi suosjećamo, Stara dama simbol i ime nećeg što se u toj zemlji posebno voli i poštuje. Velika gimnazija je sama po sebi simbol velike škole i uspješnih ljudi koji su je pohađali.
Kad sam se pod srećnom zvijezdom upisao u našu školu moji roditelji su kazali: „Težak si teret prihvatio sine! Zahtjevna škola, velikog imena i bogate tradicije." Kako vrijeme prolazi sve više osjećam značaj njihovih riječi. Moju obavezu i obavezu mojih generacija upravo tako i shvatam. To je neophodna potreba da znanjem i obrazovanjem pomognemo sebi i društvu više i uspješnije od generacija prije nas. Veliki izazov u kojem se rađaju posebni.
Sve generacije su po nečemu prepoznatljive. Po čemu će biti naše i ova godišnjica škole? Šta je naš prezent u ovo nezahvalno i epidemijom koronavirusa opterećeno vrijeme? Pamtiće se po prvom dužem obrazovanju on-line putem, učenjem na daljinu, koje se uspješno provodi. Skoro svakodnevno slušamo i gledamo kako je to budućnost u komunikaciji između ljudi. S toga, mogu slobodno kazati kako je to za sve nas: učenike, profesore, školu i roditelje poseban ispit. Za učenike o odgovornosti, jačanju svijesti o vremenu u kojem živimo i očekivanjima koja se pred nas postavljaju. U tome nam nesebično i uz poseban trud pomažu naši dragi profesori. Oni svakodnevno pokazuju maksimalno razumijevanje za naše nestrpljenje, mladost i izostanak neposrednih susreta među mladom populacijom. Uz njihovu pomoć i pomoć naših roditelja sigurno brže sazrijevamo, ovo vrijeme nas jača, potreba za znanjem svakodnevno raste, a očekivanja su s punim pravom u budućnosti veća. Po tome ću pamtiti ovu godišnjicu škole.
Najiskrenije se nadam da će neki budući učenici naše škole pisati svoje tekstove u mnogo boljim vremenima o uspješnim ljekarima, naučnicima, inženjerima, umjetnicima, zaslužnim ljudima koji su obrazovanje sticali u Prvoj i Velikoj u ove posebne dane kada Stara dama, sa svojim voljenim gradom, slavi novi rođendan.

Ahmed Salihović, IIe

 

Sljedeći rad od šest najboljih koji objavljujemo je prozni rad učenice IIId odjeljenja, Ene Porča. Bravo!

 

"Draga naša Prva damo"

 

Draga naša Prva damo,
A prva u svakom smislu te riječi,
Smogla sam snage da ti kažem samo,
Koliko ću mostova sad zbog tebe preći.
I evo, sto četrdeset i
Prva kako biser za biserom nižeš,
Kako voliš, stvaraš i u živote stižeš.
Prva koju biramo srcem svojim,
Prva koja velike ljubavi piše,
Prva u kojoj nešto mogu zvati svojim
I zbog toga znam da i ona diše.
Prva si pjesma o sreći,
a opet tiha patnja i bol,
Prva suza što gorko će teći,
Ali i smijeh što zvoni niz hol.
Blagoslov daješ golubicama bijelim
Koje prate ljubavi zov,
Naučila si nas kako se dijeli
I koliko je jedinstven ljudski kov.
Prva svjedočiš prijateljstvima života,
Prva se ponosiš kad vidi se dobrota
I upravo u tome se ogleda ljepota.
Samo da znaš, osmijeh mi je na licu dok pišem ovo,
Onaj najiskreniji, kakvog si viđala često,
Ali mi se stišće grlo na svako slovo.
Ti ostat ćeš zauvijek ono moje mjesto.
Tebi nek je nagrada ova" kuća puna naroda".

Nek te pamte svi oni
koji prođoše ovim putem od sna,
Što se činio kao vječnost,
A prošao za čas.
Prva gdje će mnogi pustiti glas,
Prva, zahvalna za sve vas.
Da te još nagrize ne dozvoli
Ova volja vremenskoga crva,
Gdje se najviše smije i najviše voli,
Prva će uvijek ostati prva.

Ena Porča, IIId

 

Sljedeći rad od ukupno šest najboljih koji objavljujemo je rad učenice IIIe odjeljenja, Dene Duraković. Bravo!

 

„Dobar je život, razumiješ..."

 

U neponovljivo snažnoj fuziji osjećanja, najprije straha od čekanja, a potom radosti zbog svega što dolazi, spoznajem da se velike priče stvaraju tek onda kada pobijedimo to čekanje, kada se neprestano zalažemo za uspjeh vođeni vizijom da želimo biti najbolji. Jer to je naša, samo naša lična odluka, šta želimo, čemu težimo, s kim dijelimo. Bilo mi je važno izabrati od koga ću usvajati znanje koje će odrediti moj kasniji put.
Jer, „Dobar je život. Samo čovjek mora imati neke želje, neki cilj, razumiješ." Razumjela sam, slavni Sidrane, i pitam se, jeste li – dočekavši da sjedim na prvom času možda u istoj sobi u kojoj ste Vi, veliki pišče i pjesniče – šarali po koricama tokom najmanje milog časa, nekad sredinom onog stoljeća. Je li Samokovlija samo očešao zid na kom visi moj novi mantil, jer, tradicionalno je imati nešto lijepo i novo na početku. Jesu li Andriću, kao meni što su, bila teška velika braon vrata, a kad kasnim, još teža, ili ih je s lakoćom otvarao, otvarajući tako nove mogućnosti, nova znanja, nove vidike.
Kako su samo veliki ovo ljudi! A podijelili su sa nama ono što stekoše u Prvoj. Ostavili nam riječi, mnoge mudrosti jer znali su, ili još znaju, da je tvoje samo kada daješ. Ja još uvijek ništa nemam dati osim želje u pogledu što je svako može pročitati; piše u njoj sve, kô u stihu bega Bašagića što piše. Piše ponos, sigurnost i čast. Piše zahvalnost za svaki ispisani redak što ga katkad prebrzo, a katkad dovoljno polako ispisujemo na listovima svojih svesaka. Hvala profesorima što dijele listove s nama.
„Obrazovanje je najmoćnije oružje koje možete upotrijebiti da promijenite svijet." Ja znam da znam, i znam da mogu, zato sam izabrala. Čekanje je vrijedilo i više me nije strah. Čarolija je moguća, da je živimo dok god stoji Stara dama u Gimnazijskoj 3.

Dena Duraković, IIIe

 

Sljedeći rad, od šest najboljih, koji objavljujemo je rad učenice IVc odjeljenja, Esme Vatrić. Bravo!

 

"Prva gimnazija"

 

I kao da sam vezana nevidljivim konopcem što me čuva uz kuću, veže za krevet. Veže i ne pušta. Ne pušta među ljude. Ne pušta u svijet. Sarajevo je stalo, utihnulo, kako Sarajevo tako i život nas Sarajlija. I stvarno ne bih vjerovala nekome da mi je rekao da će Ferhadija, prije petnaest dana prepuna šetača i uličnih prodavača, sada biti tako pusta. Još sa prozora vidim po koju ženu koja se nekim, iznenađujuće brzim korakom, vraća kući, sa poprilično preplasenim očima ispod kojih se, preko nosa, usta pa sve do brade, pruža maska. Ponekad samo pomislim ovo je san, probudit će me ruka majke i glas koji mi govori da ću zakasniti u školu. Ali ne. Nije san. Već dugo se nadam da jeste, ali jednostavno nije.
Četvrti sam razred, zadnje sedmice svoga školovanja provodim kući, ne u onoj klupi od koje sam nekoliko puta jednostavno htjela da pobjegnem. I nisam mislila, zaista nisam, da će mi ovoliko faliti učionica na trećem spratu, i moj cijeli razred. Nisam vjerovala da ću poželjeti, ne tako česti, osmijeh domara koji nas klimajuci glavom ruži sto kasnimo na prvi čas. Mislila sam da me ništa neće moći spriječiti da pogledam priredbu koju svake godine organizujemo u čast rođendana škole, ali je ove godine, nažalost neće ni biti. Prva gimnazijo, ja završavam četvrti razred, vjerovatno se više nećemo vidjeti do kraja, vjerovatno neću više imati priliku sjesti u tvoje učionice iz kojih ću pamtiti samo najljepša dešavanja. Možda nekada, u ulozi profesora, ali učenika nikada.
Ispijanjem posljednje kapi čaja, gledajuci ulice ne tako pune zabrinutih lica završit ću i ovu priču. I falit će mi škola, i prolazit ću pored i jos jednom, samo jos jednom zamisliti more učenika koji sa nestrpljenjem čekaju zvono. I nadati se da ce svi stvarati, kao naša generacija, samo najljepše uspomene pod krovom Prve gimnazije.

Esma Vatrić, IVc

Projekti

Prev Next

POZIV: Državno takmičenje za srednje ško…

14-01-2020 Hits:641

POZIV: Državno takmičenje za srednje škole „MLADI EKO REPORTERI“

Dragi učenici, U toku je Državno takmičenje za srednje škole „MLADI EKO REPORTERI".

Read more

Predstavljamo

Prev Next

Emina Pašukan

12-11-2017 Hits:4180

Emina Pašukan

Emina Pašukan (rođena 12.04.2001. godine u Sarajevu), učenica je IIb razreda Prve gimnazije u Sarajevu.

Read more

Drugi o nama...

Prev Next

Klix: Gimnazijada na Metalcu 19. put oku…

16-11-2017 Hits:3523

Klix: Gimnazijada na Metalcu 19. put okuplja učenike na sportskom takmičenju

Najveće sportsko takmičenje sarajevskih gimnazijalaca u organizaciji Prve gimnazije Sarajevo ove godine će devetnaesti put okupiti učenike nekoliko škola čiji...

Read more

Oslobođenje: Maturanti Prve gimnazije i …

16-11-2017 Hits:2749

Oslobođenje: Maturanti Prve gimnazije i Makovih 100 godina

Maturanti Prve gimnazije iz Sarajeva obilježili su 100 godina od rođenja Mehmedalije Maka Dizdara studijskim putovanjem u Hercegovinu. -->više

Read more

Facebook stranica Prve gimnazije